Пређи на садржај

Alija Bejtić

С Википедије, слободне енциклопедије
Alija Bejtić
Lični podaci
Datum rođenja(1920-05-01)1. мај 1920.
Mesto rođenjaKukavice kod Rogatice, Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca
Datum smrti7. jul 1981.(1981-07-07) (61 god.)
Mesto smrtiSarajevo, SFRJ
ObrazovanjeIstoričar kulture, orijentalista

Alija Bejtić (Kukavice kod Rogatice, 1. maj 1920 — Sarajevo, 7. jul 1981) bio je bošnjački i jugoslovenski istoričar kulture, orijentalista i publicista.[1][2][3]

Biografija

[уреди | уреди извор]

Rođen je 1. maja 1920. godine u selu Kukavice kod Rogatice u istočnoj Bosni. Osnovnu školu je završio u Rogatici, a školovanje nastavio u Gazi Husrev-begovoj medresi, koju je završio 1943. godine, te tri godine kasnije dopunski ispit na Prvoj muškoj realnoj gimnaziji u Sarajevu. Diplomirao je na Arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta u Zagrebu 1955. godine sa radom „Povijest i umjetnost Foče na Drini“.[1][2]

Nakon završetka studija zapošljava se u Zemaljskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti u Sarajevu[1][2], gdje ostaje do 1957. godine[2], a potom i u Urbanističkom zavodu Bosne i Hercegovine. Najveći dio radnog vijeka Bejtić je proveo u radu na zaštiti i konzervaciji spomenika kulture. U tom smislu njegov najveći profesionalni doprinos je bio u periodu između 1966. i 1977. godine, kada je obavljao dužnost direktora sarajevskog Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture, sa čijeg je mjesta dao značajan doprinos zaštiti sarajevskih spomenika, naročito arhitektonsko-urbanističkog ansambla Baščaršije. Njegova studija „Stara sarajevska čacšija jučer, danas i sutra — osnove i smjernice za regeneraciju“ je našla svoju praktičnu primjenu u podlozi plana uređenja Baščaršije.[1]

Nakon odlaska iz Gradskog zavoda za zaštitu, prelazi u Orijentalni institut u Sarajevu gdje radi u zvanju naučnog savjetnika.[1][2]

Bibliografija Alije Bejtića broji preko 420 jedinica (među kojima i 11 zasebnih djela)[1][2], počev od 1939. godine kada izdaje svoj prvi rad „Dolazak Omer-paše u Bosnu“ u Novom Beharu.[1][4] Tematski se njegov opus dijeli na tri grupe: 1. radovi iz istorije i materijalne kulture Bosne i Hercegovine iz osmanskog perioda (koji su uopšte njegov najzančajniji doprinos istoriji i istoriji umjetnosti); 2. prevodilački radovi; 3. radovi na izučavanju književnog i folklornog blaga, naročito lirske i epske muslimanske narodne pjesme.[1]

Od važnosti za jugoslovensku orijentalistiku i istoriju ističu se radovi u kojima se rasvjetljava lik, uloga i djelatnost pojedinih ličnosti iz perioda Bosne i Hercegovine pod osmanskom vlašću. To su radovi: „Bosanski namjesnik Mehmed paša Kukavica i njegove zadužbine u Bosni“ (Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju (POF) VI—VII, Sarajevo, 1956—57, 77—114); „Elči hadži Ibrahim-pašin vakuf u Travniku“ (el-Avdije, V/1942, 7, 165—179, 8-10, 277—240 i 11—12, 276—288); „Sarajlija Abdulah Drnišlija i njegov zbornik bosanskih memorijala 1672—1719“ (Radovi — ANUBiH, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga19, Sarajevo 1977, 201—241).[5]

Interesovanje za kulturnu istoriju i poznavanje orijentalnih jezika, Bejtića su odvele i u tada slabo proučenu tematiku bosanskohercegovačke kulturne baštine na orijentalnim jezicima. Plod naučnoistraživačkog rada, koji zauzima važno mjesto u domaćoj orijentalistici i istoriji književnosti, su radovi o ličnostima i stvaralaštvu jednog broja stvaralaca na orijentalnim jezicima, do tada malo poznatih u domaćoj orijentalistici: „Pjesnik Sabit Alaudin Užičanin kao sarajevski kadija i bosanski mula“ (Anali Gazi Husrevbegove biblioteke, II—III/1974, 3—20); „Ljubuški i Ljubušaci u Kačićevu Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga“ (Radovi ANUBiH, Odjeljenje društvenih nauka, knj.19, Sarajevo, 1977, 243—267).[6]

Bejtić je doprinio i izučavanju istorije pojedinih naselja u BiH iz vremena Osmanskog carstva. Posebno se ističu radovi: „Spomenici osmanlijske arhitekture u Bosni i Hercegovini“ (POF III—IV/1952—53, 229—296); „Povijest i umjetnost Foče na Drini“ (Naše starine, III/1956, 23—74, IV/1957, 33—62); „Nova kasaba u Jadru — Građevno-urbanistički razvoj naselja kao tipa karavanske varoši“ (Godišnjak društva istoričara Bosne i Hercegovine XI/1960, 225—250); „BanjaLuka pod turskom vladavinom — arhitektura i teritorijalni razvitak grada u XVI i XVII vijeku“ (Naše starine, I/1953, 91—117); „Rudo i rudski kraj kroz vjekove“ (Rudo-Spomenica povodom 30. godina Prve proleterske brigade, Sarajevo 1971, 179—240); „Podaci za kulturnu povijest vezirskog grada Travnika“ (Naše starine, II/1954, 151—166), i mnogi drugi radovi.[6]

Prikupljajući i proučavajući narodno književno i folklorno stvaralaštvo dao je znatan prilog i folklornoj baštini: „Prilozi proučavanju naših narodnih pjesama“ (dva dijela) (Bilten Instituta za proučavanje folklora, 2/1953, 387—405, 3/1955, 105—124); U rukopisu je ostao neobjavljen rad: „Zbirka epskih i lirskih pjesama“.[6]

Zbog svog obilnog naučno-istraživačkog rada iz oblasti osmanistike izabran je za dopisnog člana Istanbulskog instituta i Instituta za islamsku umjetnost u Ankari, dok je njegov doprinos zaštiti i regeneraciji Baščaršije polučio dobijanje grupne 27.-julske nagrade SR Bosne i Hercegovine 1976. godine.[6] Bejtić je učestvovao i na brojnim tematskim skupovima u Jugoslaviji i van nje, a sarađivao je i sa brojim naučnim ustanovama: Akademijom nauka Bosne i Hercegovine, Enciklopedijom Jugoslavije, Enciklopedijom likovnih umjetnosti (gdje su zapaženi njegovi doprinosi, kao i u Enciklopediji leksikografskog zavoda).[6][7] Iza sebe je ostavio i brojne neobljavljene radove.[8]

Preminuo je 7. jula 1981. godine u Sarajevu.[1][2]

Izabrana bibliografija

[уреди | уреди извор]

Knjige

[уреди | уреди извор]
  • Bejtić, Alija (2007). Banjaluka pod osmanskom vladavinom : arhitektura i teritorijalni razvitak grada ; [urednici Fuad Balić, Ismet Smailović, Sabira Husedžinović]. Banja Luka: Bošnjačka zajednica kulture "Preporod" (Banja Luka : Grafid).  COBISS.RS 371480 COBISS.BH 371480

Radovi u časopisima

[уреди | уреди извор]

Drugi o Bejtiću

[уреди | уреди извор]

Književnik Alija Nametak [bs] u svom „Sarajevskom nekrologiju“ je sljedeće zapisao o Bejtiću:

Alija Bejtić. Žalost je kad poznanik umre, a posebno kad se radi o učenjaku i pismenu čovjeku.[9]
Upoznao sam se s njim godine 1943. Došao je iz travničke medrese u Gazi Husrevbegovu medresu. Predavao sam hrvatski jezik, a možda i još koji predmet, jer je nastava bila neredovita. Bio je bistar đak, a i školske zadaće bile su mu na visini. Jednom sam napisao ispod ocjene školske zadaće da je Bejtićeva zadaća vrvila od pravopisnih grešaka, ali da je stil na visini — i dao sam mu najbolju ocjenu. Jednom sam mu bio u stanu u Sarajevu 1955. Tom zgodom mi je pokazao tu zadaću i moju ocjenu. Čuvao je to kao veliku vrijednost.[9]
Godine 1944. okupili smo, kao kulturno društvo “Narodna uzdanica” u Sarajevu, sav materijal Novog Behara i nastavili štampati XVI godište lista. Bejtić je bio administrator, ali i suradnik lista, od kojega je godine 1945. štampano šest brojeva.[9]
Odmah iza rata, kao maturant osmorazredne Gazi Husrevbegove medrese, upisao se u Zagrebu na arhitektonsko-građevinski odsjek i diplomirao ga.[9]
U Zagrebu je uspio štampati nanovo Rubaije Omera Hajjama i Saliha-hanumu, prijevod Fehim efendije Spahe. Čini mi se da su nasljednici prevodioca dobili nešto novca od ovih prijevoda.[9]
Alija Bejtić je napisao velik broj članaka, studija i knjiga. Dok je bio u Sarajevu po nagovoru Osmana Asafa Sokolovića, pročitao je sve sidžile Sarajevskog suda turskog perioda, gdje se domogao bogatog materijala za kasnije studije.[9]
Jedna digresija: Vrlo mlad se oženio. Nas dvojica smo dijelili jednu sobu u kancelarijama “Narodne uzdanice”. Njegova ženica, u zaru, vrlo često bi došla i otvorila vrata da vidi je li u administraciji i da nije s kakvom ženom. Čini se da je bila vrlo ljubomorna. Njegova pak punica je znala mnoštvo narodnih pjesama, koje je on bilježio i ponekad tiskao. Do kraja njezina života ju je cijenio i kad je umrla, napisao joj je nekrolog u Oslobođenju.[9]
Jednu čitavu dekadu se nismo viđali, a onda smo se susretali. Uvijek bi me oslovio: “Kako ste, ustazi muhterem?”.[9]
Nažalost, dvije mi se stvari kod njega nisu sviđale. Čuo sam da je Bejtić dao odobrenje da se poruši Mevevlijska tekija na Bentbaši, što je i učinjeno. Bez obzira što je to bila tekija, to je bio jedan divan ambijent, hladnjak, semahána, prirodan tok Miljacke, a sada je to kao tvrdo ukoričena knjiga bez sadržaja.[9]
Druga stvar je posljednja s kojom se nisam zadovoljio, što je kao recenzet knjige Spomenici kulture Turskog doba u Mostaru Hivzije Hasandedića brisao naviknute naše izraze, na pr. Alija Rizvanbegović mj. Alipaša Rizvanbegović, Karađozova džamija mjesto Karađozbegova džamija i još dosta takvih gafova.[9]
Strašno je mnogo pušio duhan, a umro je od tumora na mozgu. Pokopan je kao ateist. Mislim da nije bio ateist, a nije bio ni namaščija.[9]
Umro je u 62. godini života.[9]

Reference

[уреди | уреди извор]
  1. ^ а б в г д ђ е ж з POF br. 31 (1981). str. 7.
  2. ^ а б в г д ђ е „Bejtić, Alija”. Hrvatska enciklopedija. Pristupljeno 20. 6. 2019. 
  3. ^ Kico (2011). str. 89.
  4. ^ Čar-Drnda (1987). str. 203.
  5. ^ POF br. 31 (1981). str. 7—8.
  6. ^ а б в г д POF br. 31 (1981). str. 8.
  7. ^ Čar-Drnda (1987). str. 209—210.
  8. ^ POF br. 31 (1981). str. 8—9.
  9. ^ а б в г д ђ е ж з и ј к Nametak (1994). str. 259-260.

Literatura

[уреди | уреди извор]
Преузето из „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Alija_Bejtić&oldid=28518507”